Kroz 5 godina. Hronika zločina
Pre 5 godina, 24. marta 1999. godine, tačno u 20 sati, počeo je napad NATO-snaga na Jugoslaviju. Šta je prethodilo ovom monstruoznom zločinu? Naša hronika podseža na to.
Premijer Rusije Jevgenij Primakov koji leti u SAD okreće avion iznad Atlantika, u znak protesta protiv NATO-bombardovanja.
U svojoj knjizi “Godine u visokoj politici” Jev-genij Primakov je ovako opisao ovaj slučaj.
“Potpredsednik Albert Gor u odgovoru na moje direktno pitanje nije mogao da da garancije da udar neće biti zadat barem prilikom mog boravka u SAD.
Pozvavši zapovednika letelice rekao sam mu: vraćamo se.
- Zar nećemo da sletimo u Vašingtonu, kada do ateriranja ima 3 i po sata?
- Ne, ateriranja u SAD neće biti. Ako ne dostane goriva do Moskve, sletićemo uz put.
Avion je okrenuo iznad Atlantskog okeana i sleteo na medjuaerodrom u Šenonu.”
Čin lične odvažnosti Jevgenija Primakova jedno-dušno je podržan u zemlji. Drugačije nije ni moglo da bude: Rusija je saosećala sa bratskim narodom, primala k srcu njegovu bol. Istog dana, 24.marta, počeli su spontani masovni protestni mitinzi ispred zgrade američke ambasade u Moskvi. Prestravljeni Ame-rikanci zaključali su se unutra. Uskoro je zgrada ambasade izgubila prvobitan oblik premazana svim namirnicama koje su bile pri ruci. Gradonačelnik Moskve bio je primoran da zamoli sugradjane da poštede zgradu u jednoj od centralnih ulica naše prestonice. Uostalom, ako se nije solidarisao sa Moskovljanima, onda Jurij Luškov je izrazio potpuno razumevanje osećanja demonstranata u vezi sa neču-venim činom nasilja od strane SAD.
Saučešće, saosećanje, gnev – to su osnovna osećanja stanovnika Rusije tih dana. Htteli smo da saznamo šta ste doživeli vi, naši slušaovi.
Mile Veličković bio je prvi koji se odazvao našoj molbi da isnese svoje uspomene.
Pa ipak, i pored bola koji smo osetili zajedno sa narodima Jugoslavije, da li smo mogli da više uči-nimo, da im nekako pomognemo? Da li se nesreća mogla sprečiti? Ovo pitanje postavili smo general-pukov-niku Leonidu Ivašovu, tada načelniku Glavne uprave za medjunarodnu vojnu saradnju, učesniku pregovora sa vlastima SRJ.
Ne, to nije bilo neminovno. To bi se moglo sprečiti da je bila usglašena politika Rusije i SRJ i da smo zajedno svojski radili sa nizom evropskih država. Jer, Rusija je takodje zauzimala neki medju-stav. Čak je u sastavu naše delegacije, učesnice pregovora sa jugoslovenskim rukovodstvom, bio jedan deo ljudi koji su otvoreno govorili da je NATO sila, da iza Alijanse stoje SAD i da ne bi trebalo da konfliktujemo sa Vašingtonom. Bili su ljudi koji su iskreno verovali da se ova agresija može sprečiti ubedjivanjem, rečima i argumentima. Ali bili su i jastrebovi koji su bili svesni da suština nije u rečima Solane od koga ama ništa nije zavisilo, da se odluke donose na sasvim drugim nivoima. Zato su pregovori, ako ćemo pravo, imali neki haotičan karak-ter. Pisani su neki protokoli, sporazumi, ali jedna strana, Severnoatlantska alijansa, nije nameravala ni da pokuša da ih realizuje.
General Ivašov je rekao to o čemu su drugi nerado govorili, ili pak ćutali.
Da postavimo pitanje još oštrije: da li je Rusija mogla da pomogne Jugoslaviji na vojnom planu? Evo odgovora ruskog generala Leonida Ivašova.
Rusija je, nesumnjivo, mogla da pomogne. Čak smo davali ovakve predloge. Prvo, bio je 3-mesečni period tokom kojeg embargo nije bio na snazi, pa smo tada mogli da pomognemo. Ali opet, sloge nije bilo. Jugoslovensko rukovodstvo predlagalo je da se sve to isporuči besplatno ili na kredit, dok ruska strana nije htela da to čini jer je trebalo da se odluke ne donose na nivou “Rosoboroneksporta” ili Ministarstva odbrane, već na državnom nivou. Isporuke uvek zahtevaju finansiranje.
Drugo, nismo smeli da ponovo potpišemo dokument o sankcijama. Nismo iskoristili pravo veta. Nipošto nismo smeli da to činimo, ali hteli smo da odobrovo-ljimo Amerikance i druge članove NATO-a. U periodu kada embargo nije bio na snazi vodili smo sa ju-goslovenskim rukovodstvom pregovore da naši brodovi uplove u crnogorsku luku Bar, da na aerodrome Niša provremeno slete naše eskadrile. To jest, da bude naše vojno prisustvo. Na žalost, zvanična Rusija je, razume se, verbalno osudjivala NATO, ali glasala onako kako je to bilo od koristi Sjedinjenim Drža-vama.
Da li je Rusija mogla da više učini? Naši slušaoci će sami izvesti odgovarajuće zaključke. Dok mi na kraju želimo da navedemo retke iz još jednog pisma.
Kao što ste razumeli reč je o današnjici. Zločin započet pre 5 godina nastavlja se. Postoji li sila koja je sposobna da ga zaustavi? Nismo mogli da prečimo zločin, nećemo moći oživimo žrtve, ali bili smo njegovi svedoci i nećemo dati svetu da zaboravi na njega. Pamtimo sve, sve srušene mostove i spaljene kuće, pa ćemo svakog dana u našoj Hronici u spomen poginulim ljudima podsećati svet na ovaj zločin.
25.03.2004
      Copyright (c) 2004 The Voice of Russia